Gospina vidjelica u Međugorju

Description

Predgovor :

Priznajem da sam pročitao knjigu Sabrine Čović Radojičić u jednom dahu i s ogromnom naklonošću, potaknutom u stvari kvalitetom sadržaja a ne prijateljstvom s autoricom. Napisano u obliku razgovora, djelo predstavlja „vidjelicu“ Djevice Marije iz Međugorja Mirjanu Dragičević Soldo. Od Gospine „vidjelice“ prije svega očekujemo da je ona doista „vidjela“ Svetu Djevicu. Nakon što sam pročitao ovu knjigu imam razloga vjerovati da je Mirjana zbilja „vidjela“ Gospu. No, nije na meni to tvrditi kao dokazanu činjenicu. To nije u mojoj nadležnosti. Možda će jednom osvanuti dan kada će Katolička Crkva priznati vjerodostojnost međugorskih „ukazanja“. Sada to nije moguće jer od šest „vidjelaca“ njih troje još doživljava „ukazanja“. Drugim riječima, Crkva priznaje vjerodostojnost navodno nadnaravnog fenomena tek nakon što se okonča. Najviše se možemo nadati da i dalje blagonaklono preporuča pastoralnu pratnju „hodočašća“ (jednoga od najvažnijih u kršćanstvu), jer trenutno ne može ni nepobitno osuditi, ali ni službeno potvrditi, unatoč iznimnim plodovima milosti koje ovo mjesto donosi.No, ja osobno od „vidjelice“ (ili „vidjelaca“) također očekujem da ništa u njezinu svjedočenju ne bude proturječno učenju Isusa ili Crkve. Dakle, u tom je smislu sve ispravno. Postoji velika točnost u sadržaju i tonu, i to u svim vjerskim temama u strogom smislu riječi koje su dotaknute u razgovorima!

Nadalje, u svom se ponašanju Mirjana nikada ne ističe niti se smatra „povlaštenom“. Predstavlja se kao obični „prijenosnik“. Uporno i strpljivo, uvijek razlučuje ono što joj je Gospa rekla i svoje osobne stavove koje u vjerskim pitanjima ustrajno podčinjava autoritetu (citiram) „svoje Crkve i svoga Pape“. Neumorno ponavlja da svaki kršćanin može „vidjeti“ Gospu srcem smatrajući da je to daleko najvažnije. Hodočasnicima je na raspolaganju radi svjedočenja o svom iskustvu a posebice o „porukama“ koje tvrdi da prima, ali ne trči za gomilom kako bi to istaknula. Naprotiv, onoliko koliko je moguće, nastoji voditi obični život, poput svake druge žene, predajući se trenucima samoće u molitvi. Ima jasne stavove o moralnoj kvaliteti raznolikog ponašanja, ali uistinu se trudi nikada ništa ne osuđivati. A što se tiče nje osobno, kaže da nastoji ponizno vršiti volju Božju, u nadi da će jednoga dana upoznati tu vječnu nebesku radost čiji joj prolazni okus donose „ukazanja“. Izgleda da je ne zanimaju uspjeh, udobnost i novac. Jednostavno nastoji zaraditi za život radom te voli paziti na svoj izgled (posebice nedjeljom!) i ljepotu obiteljskog doma, kako to obično čini svaka žena, supruga i majka. U svojim odgovorima na razna pitanja prikazuje se, u stvari, kao „normalna“ žena i kršćanka, potpuno „normalna“, što je bitna odlika svake osobe koja bi bila primateljica „viđenja“. Svoje brojne tjelesne patnje proživljava skromno, kao svi ostali i bez izigravanja heroine, uz podršku svoga supruga i dvije kćeri.

Čak i onda kada se radi o teškim odnosima, štoviše nepostojećima kao što je, po njoj, onaj s „njezinim“ biskupom, obazrivost je potpuna. Ona priča o svojoj patnji, želji za istinskim odnosom, ali bez naziranja i najmanjeg traga reske kritike. Nada se „popuštanju napetosti“ te tako čekajući, usrdno moli na nakanu onoga kojeg, ne bez nježnosti, naziva „svojim biskupom“.

Ovu knjigu odlikuje vrlina neusiljenosti, one neusiljenosti koju muškarci smatraju ženskom odlikom. Odatle izvjesna razvučenost. Za naravi koje su više intelektualne (kao što je moja), više bi odgovaralo da je sažetija. Sabrina Čović Radojičić je postavila sva moguća i zamisliva pitanja. Kako bi bila sigurna, dosta je često postavljala ista pitanja u više navrata, izazivajući Mirjaninu reakciju: „Kao što sam ti već rekla…“! Unatoč tim bezazlenim zamjerkama, moram priznati da mi je ova knjiga donijela puno dobroga, pozivajući me na još skromniji i prisniji odnos sa svojom Majkom, Djevicom Marijom. Stoga zahvaljujem Mirjani i Sabrini na njihovu svjedočanstvu, tako dirljivom i sadržajnom!

Msgr. André LÉONARD,
Nadbiskup emeritus Malines-Bruxellesa